Tijekom 1980-ih arhitektonska istraživanja u Hrvatskoj podudaraju se s nekim od tada aktualnih internacionalnih tema: istražuje se povratak povijesnoj jezgri i raspravlja o kontinuitetu urbanih formi. Rasprava o zadatcima gradnje odmiče se od isključivo funkcionalističkih premisa pa se teme konkretnije i narativno artikuliraju. U specifičnom ekonomskom kontekstu poznog socijalizma koji, između ostalog, obilježava makroekonomska stagnacija, ali i pojava novih investitora (takozvanih privatnih poduzetnika), priliku za ambicioznije realizacije arhitektura nalazi u manjim javnim interijerima.
Ivan Crnković 1986. projektira Salon Galerije Karas u Praškoj, nevelik interijer u kojem je glavna tema nizanje jasno povezanih i precizno definiranih prostora. Ulično pročelje potpuno je ostakljeno. Slijedi donja, ulazna razina iz koje se uzdiže prostrano stubište ili, bolje rečeno, soba koja se vertikalno uzdiže i zaokreće preko podesta i pretapa u gornju prostoriju. Slično kao kod Adolfa Loosa, stubište nije slobodnostojeći, autonomni, kompozicijski element niti služeće, utilitarno sredstvo, nego dio prostornog toka integriranog u gradbenu konfiguraciju. Stubište nije samo kopča između dviju visinskih razina, već ima istaknutu ulogu u koreografiji doživljaja prostora. U Salonu Galerije Karas stubište je prostor koji je po svim svojim svojstvima barem ravnopravan, a vjerojatno i važniji od soba s horizontalnim podom.